...stalno smo se borili...sve do današnjeg dana...bitka je bila strašna..moji prijatelji,obitelj,svi....svi su mrtvi...mrak je,ponegdje zablijesne pokoja zvijezda,no ja to ne vidim...kosti su mi slomljene,koža razderana s dubokim ranama..još jedino imam snage puzati,ali mač ne ispuštam..približavam se brdu,evociram uspomene na neke sretnije dane...još malo..pužem na brdo dok svaki milimetar mog tijela vrišti od bolova....krv se miješa sa zemljom i travom...na brdu sam,napokon...zabijam mač u zemlju i ležim uz njega..sad vidim zvijezde na nebu,hladne su..smrzavam se i osjećam kako mi se krv ledi u žilama...znam da umirem..sama..na svom brdu..i nije mi žao ...više nemam razloga živjeti,...poslijednji put zatvaram oči na svom brdu,svom poslijednjem počivalištu... <3
i dela...
